Kupiti za stotine eura ili spasiti život bez naknade?

Iako je se sjetim više puta dnevno, to popodne bilo je drugačije. Naomi je zaokupila moje misli i ni uz najbolju volju nisam ih se mogla riješiti. Plakala sam i jecala satima, dok mi je osjećaj grižnje savjesti proždirao cijelo tijelo. Kako sam joj to mogla učiniti? - pitala sam samu sebe. Odgovora nije bilo. U nekim se trenucima osjećam potpuno pomireno sa stvarnošću, ali to zasigurno nije bio taj dan.

Naomi je najsretnije i najzahvalnije, a ujedno najnapuštenije biće koje sam u životu upoznala. Naomi uopće nije čovjek. Naomi je pas. Ne Bigl, Chihuahua, Njemački ovčar ili Zlatni retriver, već mješanka tko zna koga i tko zna čega. A zapravo tako neobična, posebna i drugačija od drugih. Baš ono što sam oduvijek tražila. Moj pojam ultimativnog savršenstva.

2015-a godina bila je najgora godina u mom životu. Jest da sam ih do tada proživjela samo 20, ali od tih 20 2015-a uvjerljivo odnosi titulu najgore. Studij Kroatistike i Francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu više nije bio san već noćna mora iz koje sam se jedva čekala probuditi, Zagreb najgori grad na svijetu, a cimerice osobe bez trunke razumijevanja. I tako sam spakirala kofere, odustala od fakulteta i donijela odluku vratiti se u selo moje malo. Dok su djevojke i mladići iz generacije studirali u metropoli i uživali u životu, ja sam u Koprivnici ležala na kauču ispred televizije i pitala se koja je svrha. Pogađate? Tada je u moj život ušla Naomi.

Slobodno vrijeme, kojeg sam imala napretek, odlučila sam iskoristiti na najbolji mogući način i volontirati u azilu za pse. Pet kilometara biciklom po kaldrmi i tu sam. Radila sam sve, iako prisiljena nisam bila na ništa. I hranila ih, i pojila, i mazila, i šetala, i čistila. Nije mi bilo teško, sve sam ih voljela i željela ih barem nakratko usrećiti. Društvo su mi pravila dva zaposlenika i nekoliko Roma koji su između zatvora zbog vožnje u alkoholiziranom stanju i rada za opće dobro u azilu očito radije izabirali ovo drugu. Malo su slabije kopčali, ali dobro smo se slagali. Najsimpatičniji su mi bili za vrijeme pauze, kad su konzumirali grah kao da im je zadnji u životu.

U Naomi sam se zaljubila prvi dan i obećala joj da ću dati sve od sebe da je izbavim odande i odvedem sa sobom. Odvedem u bolji svijet, u svijet koji ne traje 60 dana. S obzirom na roditelje i staru kuju kod kuće, nisam vjerovala u uspjeh, ali uporno moljakanje se isplatilo. Naomi je postala moja, a u istom tom trenu to je i prestajala biti, svakom sekundom sve više i više. Neslaganje sa starom kujom i cjelodnevni cirkusi doveli su nas do točke pucanja. Gledala sam je u oči i molila da se urazumi, ali pomaka nije bilo. Danima. Teška srca, ali vratili smo je. Tada sam prestala odlaziti u azil svakodnevno, ali svako bih malo došla pogledati svoju curu i uvjeriti se da je dobro. Prvi je put bila sretna i zdrava, drugi izgubljena, a treći nemilosrdno ranjena po desnoj bočnoj strani. To je bio posljednji put da sam je vidjela. Četvrti je put više nije bilo.

Sada slijedi poanta ove priče. Psima u azilu život je zakonski reguliran. Oni od trenutka ulovljenja žive samo 60 dana. Tada se eutaniziraju. Zato vas molim, odlučite li nabaviti psa i brinuti o njemu cijeli život, ne kupujte, već udomite. Spasite život i budite ponosni na sebe.

Za dežurne dušebrižnike, stara kuja je čistokrvni Zlatni retriver, s rodovnicom, plaćen 500 eura. Ta ista stara kuja ima 11 godina, a ja u to vrijeme nisam bila upoznata s mogućnošću udomljenja životinje. Vi sada jeste, i molim vas, budite promjena.

Azil još uvijek posjećujem. Ne često kao nekad, ali da. I uvijek s jednim jedinim ciljem. Da možda vidim Naomi. Radnike nikad nisam pitala što se s njom dogodilo jer ne želim čuti istinu naglas. Znam je, ali je ne želim čuti. S time bi nada bila ubijena, a nje uvijek mora biti. Zato ne pitam i nadam se. Možda...

Lea